Ljubomir Đurović rođen je 1. aprila 1949. godine u Kosovom Lugu, u Bjelopavlićima. U porodici sa jedanaestoro djece, među petoro braće i šest sestara, izdvajao se talentom za muziku. Tokom osnovne škole učio je u istom odjeljenju sa Zoranom Kalezićem (1950 – 2023), plemenikom, kasnije kumom njegove porodice i čovjekom koji je sudbinski bio vezan za njegov diskografski uspon.

Nakon završetka osnovne škole, preselio se u Titograd, gdje je pohađao Industrijsku školu, a istovremeno se učlanio u Kulturno – umjetničko društvo „Budo Tomović“, kao član folklornog ansambla i vokalni solista. Uporedo sa tim je odslužio vojsku i radio, tek počinjao da pjevuši. Poslije srednje škole upisao je Ekonomski fakultet, ali ga je ljubav prema pjesmi odvela u druge vode.

Na festivalu „Titogradsko proljeće“, koji je tada bio u povoju, pobijedio je kao amater, ali taj prvi uspjeh nije zabilježen u štampi. Profesionalni put vodi ga 1972. godine u Beograd gdje je upoznao Slavicu kojom se oženio.

Mladost, ljepota i sreća: Sa suprugom Slavicom sredinom sedamdesetih u Beogradu

Prvu singl ploču sa dvije pjesme izdao je početkom 1973. godine za produkciju Radija Kruševac, a ono što malo ljudi zna je da je prvi na toj singlici snimio pjesmu „Leti, leti, bijeli golube“, dok se na strani B našla kompozicija „Oj, Moračo“. Singl je odštampan u vrlo malom tiražu, tako da do danas, osim onog koji se čuva u fonoteci radija, nije sačuvan nijedan drugi primjerak. Nakon njega pjesmu „Leti, leti, bijeli golube“ snimio je i Ismet Krcić, a mnogo kasnije Lepa Lukić.

Prvo zvanično izdanje i prvi hit u karijeri Ljubomira Đurovića bio je singl sa pjesmama „Đevere, čuvaj mladu“ na A, i „Od Ulcinja do Igala“ na B strani. Autor pjesama, kompozitor Žarko Pavlović Valjevac (1941 – 1998), ne govoreći Ljubomiru, odnio je traku sa snimcima u PGP RTB, koji ju je izdao.

Nakon Valjevca, počinje saradnju sa tada čuvenim kompozitorom i harmonikašem Aleksandrom Acom Stepićem (1932 – 2021) i vezuje se za zagrebački „Jugoton“.

„Veza sa Jugotonom bio je Zoran Kalezić, koji je tada već bio u Beogradu, nekih godinu dana prije nego je moj otac došao, kao i Obrad Jovović (1938 – 1996), direktor Jugotonovog predstavništva u Beogradu, trgovački putnik, čovjek koji je bio velika pomoć svim mladim pjevačima, posebno Crnogorcima. Među njima su bili Zoran i Ljubo, on ih je preuzeo kod sebe. Sve što je moj otac izdao od 1973. do 1979. bilo je za Jugoton“, priča za Portal Radio televizije Nikšić Ljubomirov sin Igor Đurović, takođe poznati estradni umjetnik.

„Ljubomir Đurović je došao kod mene posle saradnje sa Žarkom Pavlovićem Valjevcem. Pokazao sam mu pesme, oberučke ih je prihvatio, snimili smo dve ploče. Čuo sam posebnu emociju, neku tihu plačljivost u Ljubinom glasu. Bio sam oduševljen lakoćom sa kojom je pevao, a naročito njegovom dobrotom i skromnošću. Radio sam i sa boljim pevačima, ali ne upoznah boljeg čoveka od Ljubomira Đurovića“, pričao je maestro Aca Stepić.

Na jednom od koncerata u beogradskom Domu sindikata: Aca Stepić, Snežana Đurišić, Ljubomir Đurović i Ismet Krcić, 1976. godine

Prva hit kompozicija koju je napravio sa Acom Stepićem, ali koja je tek kasnije zaživjela kao evergreen bila je „Još me peku suze tvoje“, na tekst Mladena Mlađe Nikolića (1949 – 2021).

„Ljubomir je zaslužio jedan ovakav hit. Moja najlepša pesma otišla je najboljem čoveku. Sećam se, kad se pojavila pesma "Još me peku suze tvoje", Ljubomiru se rodio sin Igor. Posetio sam ga u Zemun Polju, ljuljao je sina u kolevci. Radovao se sinu, a hitovima nije ni stigao da se obraduje, razboleo se i otišao. Ljubomir nije bio svestan koliko je vredeo i šta je ostavio. Svesni su oni koji se usuđuju da presnimavaju ono što je on pevao. To je jedini pevač o kome ne čuh nijednu ružnu reč“, govorio je Mlađa Nikolić.

Saradnja sa Draganom Aleksandrićem

Karijera Ljubomira Đurovića kreće uzlaznom putanjom. Upoznaje plodonosnog kompozitora i aranžera Dragana Aleksandrića, sa kojim započinje saradnju. Iz Aleksandrićeve muzičke radionice izlazi pjesma „Otišla si, e pa neka“, koja u vrlo kratkom roku postaje veliki hit.

„Sa njom se i Dragan proslavio, do tada nije imao hit. Ta pjesma ih je obojicu lansirala u orbitu, Dragana kao kompozitora i aranžera, a mog oca kao pjevača sa velikim uticajem u diskografiji. Tada je postao standardni dio svih pjevačkih ekipa, turneja, tiražni pjevač koji se pojavljuje na radiju, televiziji, u časopisima...“, kaže Igor.

Dragan Aleksandrić za Portal Radio televizije Nikšić otkriva da je saradnja sa Ljubomirom Đurovićem počela slučajno, posredstvom Obrada Jovovića.

„Pozvao me je Obrad i pitao: „Da li imaš dve gotove pesme za ovog mog đetića? Hoće da snimi ploču.“ Ja Ljubomira tada nisam poznavao. Rekao sam da imam, iako u tom trenutku nisam imao ništa. I u moru nekih postojećih tekstova, nađem nešto što sam pisao... „Otišla si, e pa neka“... ta pesma je nastala bukvalno za tri minuta. Sećam se, kad je izašla, iste te noći je postala ogroman hit, kakav je i dan danas“, priča Dragan Aleksandrić.

Ljubav i poštovanje prema crnogorskom folkloru

Ljubomir je, uporedo sa estradnom karijerom i novokomponovanim pjesmama koje je snimao, uvijek težio tome da svoju emociju pretače u crnogorske pjesme, kao jedan od vodećih nosilaca talasa crnogorske novokomponovane muzike, uz Božidara Ivaniševića, Zorana Kalezića, Ismeta Krcića, Branku Šćepanović...

„Tada smo svi živjeli kao jedna porodica. Nastupali smo za Beogradsku estradu koju je vodio Rade Mumin. Ljubo je bio miran, dobar momak. Nažalost, smrt ga je prekinula onda kada je najviše mogao da pruži. Sjećam se kada sam ga obilazila u bolnici, to su bili vrlo tužni trenuci za mene“, priča za Portal Radio televizije Nikšić Branka Šćepanović.

Zajedno sa Ljubom nastupala je širom Jugoslavije, ali i po Americi, Australiji, za naše u bijelom svijetu. Privatno je, kaže, najviše drugovao sa Zoranom Kalezićem.

U lijepom sjećanju ostali su joj njegovi nastupi u crnogorskoj narodnoj nošnji, što je i sama praktikovala, na taj način odajući poštovanje prema našoj tradiciji i folkloru.

„On je u tom periodu snimao i komponovane pjesme, ali je i sam bio autor svih hitova koje je snimio po uzoru na crnogorski folklor: „Eh, da mi je, da me želja mine“, „Svat do svata, kum do kuma“, „Crnogorko, željo moja“, „Oj, Bojo, oj, Bojano“, „Dug prema zemlji vraćat' se mora“, „Zaljubi se đetić u Bosanku“, sve su to njegove autorske pjesme, izuzev „Tamo đe se gusle čuju“, čiji je autor Zoran Kalezić, a koji je dao mom ocu da je snimi na singlici iz 1975. godine. Često kažem da moj otac nije morao da snimi nijednu pjesmu osim „Svat do svata, kum do kuma“, a da Zoran Kalezić nije morao da napiše nijednu pjesmu osim „Tamo đe se gusle čuju“, a kamoli ostalo što je snimio“, ističe Igor.

Pripreme za nastup: Sa kumom Zoranom Kalezićem, 1975. godine

Ljubomir Đurović bio je čest i na tadašnjim festivalima narodne muzike, 1976. godine učestvovao je na sarajevskoj Ilidži, sa pjesmom „Oj, Bojo, oj, Bojano“, kao i na Vogošći sa pjesmom „Zaljubi se đetić u Bosanku“, Beogradskom saboru... na Titogradskom proljeću pobijedio je 1977. godine sa pjesmom „Svat do svata, kum do kuma“.

„Jedna od vrlo bitnih stavki je što je jako brzo stasao u vrhunskog pjevača. Nevjerovatno je da je u tako kratkom periodu, od nekih šest godina diskografije, računajući i pola godine kada je bio bolestan i liječio se, napravio toliko uspjeha. Kvalitet tih pjesama ogleda se u tome da se i sada slušaju istim intenzitetom, kao i kada su snimljene, prije više od 40 godina. Nešto čemu je vrijeme dalo pečat kvaliteta i što je ostalo u narodu mora da traje“, naglašava Igor.

Čuvajući tradiciju često je nastupao u narodnoj nošnji

Pjesmu „Šumadinka mila rodila mi sina“ snimio je u čast rođenja sina, 1974. godine, iako, kako kaže Igor, njegova majka nije Šumadinka već Dalmatinka, ali je Ljubomir snimio tu pjesmu na tekst Žarka Pavlovića Valjevca.

Pisao je Ljubomir Đurović i za druge pjevače. Milivoje Đurišić, kome je pomogao na samom početku karijere, snimio je prvu verziju pjesme „Dug prema zemlji vraćat' se mora“, kao i kompoziciju „Zgodna li si, zor đevojko“.

Sa velikim uspjehom pjevao je i srbijanske pjesme. Sa Draganom Aleksandrićem snimio je, pored ostalih, i šumadijsku „Ajd' idemo, Rado“. Aleksandrić se sjeća svog oduševljenja kada je čuo kako Ljubomir pjeva taj melos, kao da je iz srca Šumadije.

„Baš u vrijeme kada je moj otac umro, Dragan Aleksandrić nastavio je da radi sa Miroslavom Ilićem i napravio od njega zvijezdu. Sve je to možda bilo predodređeno mom ocu, ali je bolest bila jača“, sjetno će Igor.

 Za dlaku izbjegao smrt

Kada su 10. oktobra 1976. godine Silvana Armenulić, njena sestra Mirjana Bajraktarević i šef  Narodnog orkestra Radio televizije Beograd Miodrag Rade Jašarević krenuli za Beograd sa berbe grožđa u Aleksandrovcu, gdje su nastupali na otvaranju, Ljubomir je trebao da bude u automobilu sa njima. Dva puta je kretao, ali ga je Ljubiša Pavković oba puta izvukao iz auta. Te noći živote su u saobraćajnom udesu izgubili svo troje. Ljubomiru Đuroviću je smrt izmakla, ali samo za kratko.

„Oni su prolazili kasnije kolima pored mesta gde su Silvana, Mirjana i Rade imali udes. Videvši smrskano auto Ljubomir je, u neznanju, prokomentarisao „Ala su se ovi slupali...“. Kasnije, kada je saznao da su to bili oni, doživeo je stres, i mislim da je ta njegova bolest već tada počela...“, priča Dragan Aleksandrić.

Prva garnitura jugoslovenske narodne muzike: Lepa Lukić, Predrag Živković Tozovac, Silvana Armenulić i Ljubomir Đurović

Sredinom sedamdesetih sa Tomom Zdravkovićem je bio na turneji u Americi, u vrijeme kada je Toma saznao da boluje od tumora na bešici. U Čikagu ga je operisao dr Ilija Srećković, šurak Cuneta Gojkovića. Ljubomir ga je kasnije obilazio u bolnici.

Jugoslovenska veza: Ljubomir Đurović, Mersa Miljković i Toma Zdravković u Čikagu, 1977. godine

“Mada su se znali od 1972. godine, nastupali zajedno na Ostrvu Cvijeća i mnogim drugim mjestima, najveći dio vremena proveli su družeći se i radeći zajedno tokom Tominog boravka u Sjedinjenim Državama i Kanadi od 1974 - 1979. godine, gdje je i moj otac često odlazio da gostuje. Dijelili su ljubav prema istim stvarima, voljeli su boemski život, lijepe žene, dobro društvo i sve što uz to ide…”, kaže Igor.

Diskografski opus prepun hitova

Godine 1978. Jugoton je objavio prvu i jedinu longplej ploču Ljubomira Đurovića – “Otišla si, e pa neka”. Na A strani našlo se šest komponovanih hitova koje je snimio, dok su na B strani snimljene pjesme koje je komponovao u tradicionalnom duhu. I to je bio novitet za to vrijeme.

Diskografija Ljubomira Đurovića je jednostavna: 12 singlova sa 24 pjesme i jedan kompilacijski LP.

Od 1973. do 1979. godine snimio je 12 „zavičajki“ ("Tamo đe se gusle čuju", "Ej, đevere, čuvaj mladu", "Od Ulcinja do Igala", "Crnogorko, željo moja", "Dug prema zemlji vraćat' se mora", "Oj, Bojo, oj Bojano", "Zaljubi se đetić u Bosanku", "Šumadinka mila rodila mi sina", "Eh, da mi je, da me želja mine", "Svat do svata, kum do kuma", "Pjesma Durmitoru", "Ko se dima ne nadimi") i 12 sentiša ("Još me peku suze tvoje", "Otišla si, e pa neka", "Oj, moja ružo rumena", "Ti si moja sreća", "Došao je dan povratka tvoga", "Ti si moja boginja sreće", "Ranila si srce moje", "Nikada ti oprostiti neću", "Pevaj, sviraj, prijatelju", "Tuđe slađe", "Odlaziš, odlaziš", "Ni pred jednom nisam klek'o").

Izuzetno omiljen od strane kolega, snimao je i po dvije-tri singlice godišnje, sa potpisima vrhunskih pjesnika i muzičara: Aca Stepić, Dragan Aleksandrić, Zoran Kalezić, Žarko Pavlović Valjevac, Jovica Petković, Spaso Berak, Mlađa Nikolić, Rada Babić, Panta Radivojević, braća Boljanović, Voja Todorović, Srđan Jovanović...

U zenitu popularnosti, kada je trebalo da skuplja plodove svog rada, da se afirmiše i postavi nove standarde u muzici, Ljubomir Đurović se razbolio. Bolovao je kratko, pola godine, a liječio se u Beogradu.

“Nažalost, dijagnoza je bila pogrešna, liječili su ga od Kronove bolesti koju nije imao. Kada su dijagnostikovali da ima tumor, već je metastazirao na unutrašnje organe. Pamtim kada su majka i on išli u Švajcarsku, u pokušaju da se tamo izliječi. Tada je čak bio i kod čuvenog doktora Rajka Medenice, kod koga se liječio i Muhamed Ali. Nažalost, nije bilo spasa. Bio je svjestan svega i tražio je da bude sahranjen u Crnoj Gori”, priča Igor.

Dan Ljubove sahrane ostao je u upečatljivom sjećanju Draganu Aleksandriću: “Sećam se dana Ljubove sahrane, u Danilovgradu, kolone ljudi duge dva-tri kilometra. Meni je bilo jako teško jer sam ga mnogo voleo, a bio je topao, sparan dan, toliko da sam se onesvestio, Zoran Kalezić i Savo Radusinović su me nosili do auta.”

„Život se sa mnom poigrao, sine“

Tri mjeseca prije smrti, teško bolestan, napisao je tekst koji je posvetio svom sinu jedincu – „Život se sa mnom poigrao, sine“, koju je, nakon Ljubomirove smrti, snimio Savo Radusinović.

„Papir sa tim tekstom zatekla je moja majka ujutru kad se probudila. On je to napisao u svom bunilu, u bolesti... U toku noći je napisao tu pjesmu. Kasnije, kada je Savo kod nas dolazio, majka mu je pokazala i on ju je pitao da je snimi. Vrlo je emotivno otpjevao tu pjesmu...“, kaže Igor.

„Na mene je uperen mrak noći/Kroz hiljadu dvogleda na osi/Ave, oče, ako si u moći/Mimo mene ovu čašu nosi“, zapisao je Boris Pasternak u pjesmi „Hamlet“.

Gorka čaša iz Pasternakove pjesme nije zaobišla Ljubomira Đurovića.

Tog 7. jula 1979. godine, na vrhuncu popularnosti, sa tek navršenih 30 godina, vinuo se u legendu i postao pjesma. Topla, narodna, elegična. Ostao je vječito mlad utkavši sebe u sazvježđe crnogorskog neba i krša, među besmrtnike.

Nikola Kankaraš

Fotografije iz privatne arhive ljubaznošću Igora Đurovića