Nikola Karović rođen je 12. decembra 1936. godine u Nikšiću kao sedmo dijete u službeničkoj porodici. Muziku je zavolio još u djetinjstvu jer su mu braća svirala harmoniku. Međutim, pojava meksičkog filma "Samo jedan dan života" u crnogorskim bioskopima, bila je presudna za njegovo muzičko opredjeljenje. Popularne pjesme iz filma brzo je naučio i bio je prvi koji je pjevao meksičke pjesme na priredbama u Crnoj Gori. Vojsku je služio u mornarici, a jedno vrijeme bio je kormilar na brodu "Galeb" gdje se pročulo da lijepo pjeva. Ubrzo, dobio je šansu da nastupa pred Josipom Brozom Titom i od tada mu je pjevao 102 puta. Svojim pjesmama zabavljao je 61 državnika i kao elitni zabavljač upisan je u Ginisovu knjigu rekorda. Karijeru je započeo u Radio Titogradu, a došavši u Beograd položio je audiciju u Radio Beogradu i za narodnu i za zabavnu muziku. Ipak, postao je popularan kao pjevač grčkih i meksičkih pjesama. Za ploču "Mala Grkinja", koja je za nekoliko mjeseci prodata u više od sto hiljada primjeraka, dobio je prvu "Zlatnu ploču" u Jugoslaviji. Nikola Karović dobitnik je brojnih nagrada, a u penziju je otišao kao solista Umetničkog ansambla JNA.

Kormilom do zlatne ploče

„Bio sam najmlađi član porodice. Braća su mi dobro pjevala, svirala harmoniku i dosta sam od njih naučio. Kasnije, kad sam postao đak nikšićke gimnazije, redovno sam gledao sve filmove koji su se prikazivali i dosta sam pjesama naučio, i sa mojim drugarima sam prvi lansirao te hitove na nikšićkim igrankama. Postojao je tada i internat učiteljske škole. Onda sam tek bio mladić, zamomčio se, „strugao“ sam neku gitaricu. Uvijek smo birali neko vedro veče puno romantike i onda smo svirali serenade. Vidio sam da me publika prima, smatrao sam da imam dobar glas“, pričao je Nikola Karović u emisiji „Zavičaju s ljubavlju“ 1997. godine.

Karović je bio član Zahumlja, i na priredbama koje su organizovali pjevao je zabavnu muziku, i u kvartetima i solo, kao i u duetu sa Darom Žižić, službenicom u nikšićkoj pivari, koja je sjajno pjevala i snimala za Radio Titograd.

„Dara me je natjerala da polažem audiciju za pjevača. U međuvremenu sam se javio u prvu emisiju „Vi i mikrofon“ na Radio Titogradu i pobijedio, i to među maturantima titogradske muzičke škole. Ja sam pjevao jednu divnu romansu od Nikite Bogoslovskog „Tri godine sam te sanjao“. Tada su gosti Radio Titograda bili Ivo Robić i Beti Jurković. Ivo mi je tada rekao: „Ako budete ozbiljni uspjećete“.“

Kao mlad pjevač u usponu, na autogram kartama Radio televizije Beograd

„Mama Huanita“ za druga Tita

Nakon audicije na Radio Titogradu, Karović je regrutovan 1953. i tri godine bio na odsluženju vojnog roka. Prvo na kormilarskom kursu u Puli, kada je na vojničkim priredbama pjevao mornarima, a kada je završio kormilarsku školu prekomandovan je na brod „Galeb“. Tamo je pjevao starješinama i kolegama.

„Na jednoj plovidbi, kada je Tito putovao „Galebom“, komandant mi je rekao „Karoviću, ti doveče treba da pjevaš za druga Tita.“ Meni su se odsjekle noge, počeo sam da mucam: „Druže komandante, imam tremu, ja sam amater...“ „Ima da pjevaš, ako ne – tri prekoredne“, odgovorio mi je. Te noći sam pjevao „Mamu Huanitu“, „Jedan dan života“, „Marucelu“, neke napolitanske kancone „Katari“, „Povratak u Sorento“, a pošto nije bilo ritam sekcije, bubnjeva, ja sam onom mornarskom cipelom udarao u patos, izgleda da se čitavi brod tresao“, prisjećao se Karović sa osmijehom.

Za Tita je pjevao 102 puta, ušavši time u Ginisovu knjigu rekorda. 103. put pjevao je na Titovoj sahrani, 8. maja 1980. godine, kao član hora.

Pjevao 102 puta pred Titom (Foto: Lična arhiva; Muzej istorije Jugoslavije)

Poslije „Galeba“, Karović je dvije godine bio na Titovoj jahti u Beogradu, pjevajući na igrankama. Kasnije, kada je trebalo da se demobiliše, u Šapcu je pjevao pola godine na igrankama italijanske i američke šlagere. Kada se vratio u Nikšić, nakon odsluženja vojnog roka, zaposlio se kao poslovođa u nikšićkoj pivari.

„Ponosim se zanatom, a završio sam kinooperaterski i stolarski zanat. Kasnije sam završio i srednju muzičku školu – nastavnički odsjek i solo pjevanje. To je bilo 1958. godine. Sledeće godine Tito je bio u posjeti Crnoj Gori i prepoznao me je kao mornara. Tada sam pjevao u više crnogorskih gradova, Titogradu, Cetinju, Nikšiću i Bijelom Polju, gdje sam pjevao sa orkestrom Radio Titograda na Titovom ispraćaju i oduševio sve prisutne. Onda je Tito rekao generalu Žeželju da me dovede u Beograd“, sjećao se Karović.

„Mala Grkinja“ – prva zlatna ploča u Jugoslaviji

Kada je došao u Beograd, morao je ponovo da polaže audiciju da bi dobio zeleno svjetlo da snima za Radio Beograd. Tek 1962. godine snima prvu singl ploču za tek otvorenu fabriku ploča „Diskos“ iz Aleksandrovca.

“U to vrijeme je bilo veoma teško snimiti ploču. Išao sam Cetinjskom ulicom u Beogradu i čuo kako jedna gospođa sluša "Malu Grkinju" (original Stelios Kazancidis). Pitao sam je koja je to radio-stanica, rekla mi je da sluša Radio Beograd. Otrčao sam tamo i pitao tadašnjeg urednika Belog Ilića da mi snimi tu ploču. Presnimio mi je i nju i pjesmu "Sagapo". Kada sam htio da je snimim na srpskom, urednik PGP Kocić mi je rekao: “To niko neće hteti da sluša”. Kada me je on odbio, otišao sam u Jugoton gdje sam dobio sličan odgovor. Jedini je u mene vjerovao Brana Todorić, šef tek otvorene disko kuće Diskos iz Aleksandrovca Župskog. Rekao mi je da će se ploča isplatiti i njemu i meni ako se proda 6.000 primjeraka.”

Nije ni slutio da će upravo ova ploča da donese prve rekorde u jugoslovenskoj diskografskoj industriji. U prvih tri mjeseca prodata je u oko 80.000 primjeraka, što je bio nezapamćeni rekord, a za nju će početkom 1962. godine, u svečanom ambijentu hotela „Mažestik“ Nikola Karović da dobije srebrnu ploču. Već 9. aprila 1963. godine na svečanosti u Domu Sindikata u Beogradu dobija i prvu „zlatnu ploču“ u Jugoslaviji.

Prva Zlatna ploča u Jugoslaviji

U vrijeme kada je ploča izašla, Nikola Karović bio je na petnaestodnevnoj turneji po Sinajskom poluostrvu, sa Oliverom Marković i Radmilom Karaklajić.

„Kada sam se vratio sa Sinaja, za nekih 25 dana prodato je oko 576 hiljada primjeraka tog singla na kom su bile grčke pjesme „Mala Grkinja“ i „Sagapo“. Prvi sam počeo da pjevam grčke pjesme u Jugoslaviji. Na B strani su bile pjesme „Divni Meksiko“ i „Rastanak“, ali ipak je „Mala Grkinja“ bila najpopularnija. Ljudi su tada uzimali po pet ploča, da im se nađe. Sjećam se da sam tada davao autograme, od Terazija do Dušanovog grada. Non stop su radile štanc mašine, u četiri-pet smjena, da štancuju te ploče. To je prva ploča u Jugoslaviji koja je imala milionski tiraž. Prodata je u milion i 217 hiljada primjeraka, u vrijeme kad nijesmo proizvodili gramofone nego smo uvozili čehoslovačke suprafon gramofone“, sa ponosom je isticao Karović.

Meksikanske pjesme su u to vrijeme snimali: trio "Tenori", trio "Tividi", trio i kvartet "Paloma", Đorđe Masalović, Cune Gojković, čak i Mišo Ķovač, Čobi i "Pro arte"... Ipak, najveći trag kad su "Meksikanci" u pitanju ostavili su Slavko Perović i Nikola Karović, i samostalno i u duetu. Iako stilski i mentalno potpuno različiti tipovi, sjajno su se nadograđivali u pjesmi. Slavko je bio umjereniji, suptilniji, muzički školovaniji i širi, a Nikola prodorniji, glasovno jači, zvonkiji.

Dugogodišnju saradnju dva “Meksikanca” zaokružila su zajedničkim longplej pločama “Oči jedne žene” (singl i LP, Jugoton, 1980) i “Divni Meksiko” (Jugoton, 1986), na kojima su pjesme iz šezdesetih godina aranžirane u modernom latino i marijači stilu.

Tokom više od 50 godina karijere Nikola Karović snimio je 45 singl i šest longplej ploča, a prodao milione.

„Napuni čaše, đevojko lijepa“ razbija konkurenciju

Na festivalu „Crna Gora '71“ osvaja prvu nagradu sa pjesmom „Napuni čaše, đevojko lijepa“, na tekst i muziku Milančeta Stanisavljevića, čiji ga je ansambl pratio.

„Nikad nisam volio festivale, bilo je tu namještaljki i svačega, ali po službenoj dužnosti pjevao sam na armijskim festivalima i oni su mi ostali u srcu. To je bila jedna fešta, jedna svečanost. U Domu sindikata je bilo i 1.500 učesnika, zajedno sa simfonijskim orkestrom, pratili su me horovi, pitomci akademija... najdraži festival mi je bio „Crna Gora '71“, to je bio putujući festival po svim crnogorskim gradovima, na kojem sam pjevao pjesmu „Napuni čaše, đevojko lijepa“ koju je komponovao Milanče Stanisavljević. Iako je bila velika konkurencija, osvojio sam prvu nagradu, i to u svakom gradu“, sjećao se Karović.

Na stranicama „TV Novosti“, 1970. godine

Zasjenio Modunja i Montana

Na međunarodnom festivalu vojničkih pjesama u poljskom Kolobržegu pobijedio je u konkurenciji 15 zemalja, zasjenivši muzičke zvijezde tog vremena poput Domenika Modunja i Iva Montana.

„Bilo je festivala... „Ilidža“, „Opatija“, „Beogradsko proleće“, „Beogradski sabor“... ali 1972. godine sam pjevao na međunarodnom festivalu vojničkih pjesama u Kolobržegu, u Poljskoj. Po propozicijama pjevao sam dvije poljske pjesme na našem jeziku i jednu našu zabavnu melodiju iz vojničkog života koju je napisao Aca Korać – „Ja sam sreo druga“. Učestvovalo je 15 zemalja, oči su mi bile pune suza kada sam u tom amfiteatru vidio jugoslovensku zastavu. Domeniko Modunjo je predstavljao Italiju, Iv Montan Francusku, Karel Got Češku... Ja sam na tom festivalu dobio prvu nagradu. Na svečanoj večeri nakon dodjele nagrada prišao mi je Iv Montan i tražio telefon i adresu. Nekoliko godina kasnije, 1979, bio sam gost na njegovom solističkom koncertu u pariskoj Olimpiji“, pričao je Karović.

Oženio se 1972. godine Darom, školskim pedagogom, sa kojom je dobio sinove Miljana i Marka.

„U ono vrijeme sam nekako uvijek bio usamljen, a želio sam topao dom. Tražio sam pravu osobu koja će da razumije moj posao. Moja umjetnička biografija i moji uspjesi ne bi bili tako bogati da iza mene nije stajala moja supruga. Ona je moj najbolji kritičar, glavni oslonac i u privatnom i u poslovnom životu. Nije lako biti supruga umjetnika, izdržala je mnogo samoodricanja“, govorio je Karović.

Tri dana pjevao kraljici Elizabeti

Tokom decenijske karijere zabavljao je 61 državnika i kao elitni zabavljač upisan je u Ginisovu knjigu rekorda. Pjevao je za englesku kraljicu Elizabetu Drugu, indijsku premijerku Indiru Gandi, indijskog premijera Džavaharlala Nehrua, italijanskog predsjednika Sandra Pertinija, cara Etiopije Hajle Selasija, egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nasera, doživotnog predsjednika Indonezije Sukarna, rumunskog predsjednika Nikolajea Čaušeskua, predsjednika bugarskog Državnog savjeta Todora Živkova…

„Na Brionima sam tri dana pjevao kraljici Elizabeti... narodne pjesme, starogradske, grčke, meksikanske, operske arije... Neko je iz Maršalata čuo da kraljica voli pjesmu „Johnny Guitar“, i onda sam joj to otpjevao. Kada sam završio numeru, ona je ustala od stola za kojim je sjedjela sa Titom i Jovankom, prišla mi i poljubila me u desni obraz. A Tito je dobacio: „Pa, bogamu, Nikola, ti ne treba da se umivaš 15 dana!“, sjećao se Karović.

Meksičkom predsjedniku Adolfu Lopezu Mateosu, koji je bio u posjeti Titu, Nikola je pjevao pjesmu "Malaguena Salerosa".

“Kasnije sam saznao da je Mateos bio ubijeđen da sam Meksikanac i pitao je Tita da li su me specijalno za tu priliku doveli iz Meksika, a on je odgovorio da jesu. Pjevao sam i američkom predsjedniku Džimiju Karteru, egipatskom lideru Naseru, indijskom vođi Nehruu, indonežanskom predsjedniku Sukarnu, italijanskom Pertiniju...

Meksičke popjevke: Nikola Karović na brodu “Galeb”, 1966. godine (Foto: Muzej istorije Jugoslavije)

U posebnom sjećanju mi je ostao sovjetski predsjednik Leonid Brežnjev. Dizao me iz kreveta kad bi došao u Beograd. Vikao je: “Gdje krasivij golos, Nikolaj, davaj!” Po mene bi kući došao general i rekao mi da Tito i Brežnjev traže da im pjevam u Poslaničkom klubu na Dedinju.

Nezaboravne su i turneje u SSSR-u. U Lenjingradu sam snimio LP ploču, s jedne strane grčka, a sa druge meksička muzika. I ta ploča je prodata u više od 1.600.000 primjeraka.

Od toga tamo nijesam dobio ni rublje, jer se tada nijesu plaćala autorska prava. Nijesam se naljutio, bila mi je čast zbog toga što sam i u toj zemlji bio popularan.”

Priča se da je Karović jedini pjevač koga je Tito pratio na klaviru.

“Tito je Novu 1965. godinu dočekao na Brionima, a u programu smo učestvovali Ruža Pospiš, orkestar garde i ja. Bio je lijep doček Nove godine, a sjutradan sam prolazeći kroz hol rezidencije zatekao Tita za klavirom i pored njega Koču Popovića. Koča me je pozvao i zamolio da ga podsjetim na rusku pjesmu “Tri godine sam te sanjao”, koju je Tito izuzetno volio. Tito je počeo da preludira na klaviru i ja sam zapjevao. Tada je stigao i Kardelj, pa sam ja uz Titovu pratnju otpjevao i “Podmoskovske večeri”.”

Koliko je ponekad Nikola Karović nedostojao Josipu Brozu Titu, najbolje govori razglednica koju mu je uputio sa Svetog Stefana.

“Veoma nam je žao što niste ovdje da sa Vama zajednički slušamo Vaše pjesme sa ploča”, napisao je tada Tito.

Slušaoci su pisali peticije da snimam izvorne pjesme

Poseban dragulj u bogatoj diskografiji Nikole Karovića čini opus crnogorskih narodnih pjesama. „Majko mila, Crnogorko stara“, „Đedovske gusle“, „Pita majka svoga sina Marka“, „Polećeo sa Lovćena soko sivi“, „U jablana visokoga“, „Sadih jelu na planini“, „Cvijet momče planinama bralo“, „Vasojevka“, „Milica, jedna u majke“, „Močevčiću“, „Đetić sa planine“, „Pivljanka“, „Crnogorko, dođi, more“, „Sitan kamen do kamena“ samo su neke koje su ušle u antologiju.

„U Radio Titograd su me primili kao zabavnog pjevača, ali sam sa grupama i kao solista pjevao i crnogorske izvorne narodne pjesme. U Beograd sam došao sa velikim priznanjem i repertoarom. Čak su slušaoci pisali peticije Televiziji Beograd i Jugotonu da više snimam izvorne pjesme, ali su iz diskografskih kuća insistirali na grčkim i meksikanskim melodijama, jer se to prodavalo k'o alva“, govorio je Karović.

Nikola Karović u jednoj od emisija Televizije Beograd, devedesetih

Za 33 godine rada Nikola Karović je s Umetničkim ansamblom JNA obišao 27 zemalja, nastupali su na svim kontinentima.

“Nastupali smo u Državnoj operi u Beču, koncertnoj dvorani gdje se dodjeljuje Nobelova nagrada u Švedskoj, Boljšoj teatru u Moskvi. Ostala mi je u sjećanju turneja na Sinajskom poluostrvu kada smo Olivera Marković i ja uz pratnju orkestra Pavla Stolića sa još dvije naše balerine nastupali pred predstavnicima naših plavih šlemova u El Arišu i indijskim jedinicama u El Balahu.

Pjevali smo i za Šveđane, Norvežane Dance, Kanađane, Brazilce. Nikada neću zaboraviti tu pustinju, jahanje na kamilama, ručak pod palmama...”

Za divljenje je i podatak da je tokom karijere održao nevjerovatnih 2.178 humanitarnih koncerata.

“Nema kasarne i bolnice za koju nijesam pjevao. Nastupao sam i za nastradale od zemljotresa u Skoplju, Banjaluci, na Kopaoniku. To su mi najdraži koncerti.”

Odužio se i svom rodnom gradu snimivši 1970. godine „Pjesmu Nikšiću“, koju je napisao i komponovao Predrag Živković Tozovac.

Nikola Karović penzionerske dane provodi na Banjici, u Beogradu, sa suprugom Darom, svojim vjernim saputnikom.

Nikola Kankaraš

Naslovna fotografija: Milorad Mića Isailović